Kudikamo više puta, nego što bi bilo normalno, čuli smo da se život sastoji od rješavanja problema. Da su problemi sastavni dio života i da život bez problema i nije neki život, te da jedino budala nema problema. Iz navedenih zaključaka nastadoše i mnoge mudre izreke koje, hvala Bogu, neki promućurni  napisaše i ostaviše za buduća pokoljenja, kao što su: budali je more do koljena ili  više ludo misli već što more nosi itd.  Iz toga se dade izvesti zaključak da bi bio problem kad problema ne bi bilo.

Problemi su naime, sastavni dio svakog života, i bez njih život nije život nego puko prihvaćanje činjenice da se ne može učiniti ništa, da je situacija u kojoj se nalazimo u nečijim drugim, često nepostojećim, imaginarnim rukama. Očekujemo , uzalud, da netko čije se lice i obličje ne zna, riješi naše probleme, istovremeno prihvaćajući da sami nismo dovoljno mudri, moćni, jaki ili dorasli problemu.  No, povijest , statistika, geografija, matematika, pa čak i fizika, nas uče, al nikako da nas i nauče, da je problem jedino rješiv na mjestu nastanka. Da problem mogu riješiti jedino oni koji ga najviše osjećaju. To ne znači da su oni i jedini u tom procesu, ali su jedini koji su igla okidača, zamašnjak, motor, signalni pištolj, vrisak u noći...  Nedavno sam gledao na televiziji jedan film, gdje je Kevin Costner glumio Kennedijevog savjetnika za sve i svašta.   Pojavio se u to vrijeme problem u Zaljevu svinja, kad umalo da dođe i do nuklearnog rata i u svoj toj strci i problemima, da malo olakša stvar veli Kevin Kenediju: „ne postoji nikakav mudri starac koji će reći kako problem treba riješiti, mi smo ti koji ga moramo riješiti."

Tako isto i u našem slučaju ili slučajevima, bolje rečeno. Uzalud se nadamo da onaj što ima drvetom optočen ured, stol od orahovine, pet skupocjenih slika na zidu, službeni auto koji ne poštuje prometna pravila, vozača,  mobitel što se još nije pojavio u prodaji i još ga ni Japanci koji stoje u redu pred trgovinom nemaju, i svoj vlastiti WC koji s nikim ne mora dijeliti, zna bolje od nas što nas muči. Daleko su, nažalost, njemu misli od nas. Otale se ne vidi glad i bol. Otale se ne osjeća strahovit jaram vremena koji vam tišti ramena i prigiba vas zemlji , da citiram i tog Francuza malo. Pa jesmo li mi svjesni koliko smo letargični, uljuljani i ušuškan, a trebali bismo po svim pravilima biti sve suprotno od toga? Jesmo li svjesni da su i ovce znale više ustajati za svoja prava nego mi sami? Jesmo li uopće ikada rekli pa dosta je bilo? Jesmo li uopće spremni sami se za sebe pobrinuti? Nadam se da jesmo, jer u protivnom utaman se nadamo boljem. Ako danas  postanemo svjesni činjenice da momentalno moramo poduzeti sve što je u našoj moći da nam danas bude bolje, sutra će onda samo po sebi biti bolje. Ukratko, bolje sutra se postiže danas.  Zato, zasučimo rukave i prihvatimo se posla, okrenimo glavu od samozvanih autoriteta, činimo dobro, progovarajmo glasno protiv nepravde, stanimo u obranu svojih prava, a posebno u obranu prava onih koji se ne znaju ili ne mogu sami za sebe pobrinuti, lupimo šakom od stol i recimo dosta je! DOSTA JE!

Tetrijeb