Kudikamo više puta, nego što bi
bilo normalno, čuli smo da se život sastoji od rješavanja problema. Da su
problemi sastavni dio života i da život bez problema i nije neki život, te da
jedino budala nema problema. Iz navedenih zaključaka nastadoše i mnoge mudre
izreke koje, hvala Bogu, neki promućurni
napisaše i ostaviše za buduća pokoljenja, kao što su: budali je more do
koljena ili više ludo misli već što more
nosi itd. Iz toga se dade izvesti
zaključak da bi bio problem kad problema ne bi bilo.
Premda će se neki
zamisliti nad time, pa će kazati da ako je problem što nema problema, da opet
imamo problem, a to onda znači da nije točno da nemamo problema nego imamo,
radi se samo o logičkoj zavrzlami i ne treba njome razbijati glavu da nam i ona
ne bi stvorila probleme, kojih i onako imamo
i za prodaju po veoma niskim cijenama, pa da ne kažem i dijeljenje
potpuno besplatno. Dakle ili imamo problema ili nemamo, a zna se tko ih nema,
da se ne ponavljam.
Problemi su naime, sastavni dio
svakog života, i bez njih život nije život nego puko prihvaćanje činjenice da
se ne može učiniti ništa, da je situacija u kojoj se nalazimo u nečijim drugim,
često nepostojećim, imaginarnim rukama. Očekujemo , uzalud, da netko čije se
lice i obličje ne zna, riješi naše probleme, istovremeno prihvaćajući da sami
nismo dovoljno mudri, moćni, jaki ili dorasli problemu. No, povijest , statistika, geografija,
matematika, pa čak i fizika, nas uče, al nikako da nas i nauče, da je problem
jedino rješiv na mjestu nastanka. Da problem mogu riješiti jedino oni koji ga
najviše osjećaju. To ne znači da su oni i jedini u tom procesu, ali su jedini
koji su igla okidača, zamašnjak, motor, signalni pištolj, vrisak u noći... Nedavno sam gledao na televiziji jedan film,
gdje je Kevin Costner glumio Kennedijevog savjetnika za sve i svašta. Pojavio se u to vrijeme problem u Zaljevu
svinja, kad umalo da dođe i do nuklearnog rata i u svoj toj strci i problemima,
da malo olakša stvar veli Kevin Kenediju: „ne postoji nikakav mudri starac koji
će reći kako problem treba riješiti, mi smo ti koji ga moramo riješiti."
Tako isto i u našem slučaju ili
slučajevima, bolje rečeno. Uzalud se nadamo da onaj što ima drvetom optočen
ured, stol od orahovine, pet skupocjenih slika na zidu, službeni auto koji ne
poštuje prometna pravila, vozača, mobitel što se još nije pojavio u prodaji i
još ga ni Japanci koji stoje u redu pred trgovinom nemaju, i svoj vlastiti WC
koji s nikim ne mora dijeliti, zna bolje od nas što nas muči. Daleko su,
nažalost, njemu misli od nas. Otale se ne vidi glad i bol. Otale se ne osjeća
strahovit jaram vremena koji vam tišti ramena i prigiba vas zemlji , da citiram
i tog Francuza malo. Pa jesmo li mi svjesni koliko smo letargični, uljuljani i
ušuškan, a trebali bismo po svim pravilima biti sve suprotno od toga? Jesmo li
svjesni da su i ovce znale više ustajati za svoja prava nego mi sami? Jesmo li
uopće ikada rekli pa dosta je bilo? Jesmo li uopće spremni sami se za sebe
pobrinuti? Nadam se da jesmo, jer u protivnom utaman se nadamo boljem. Ako
danas postanemo svjesni činjenice da
momentalno moramo poduzeti sve što je u našoj moći da nam danas bude bolje, sutra
će onda samo po sebi biti bolje. Ukratko, bolje sutra se postiže danas. Zato, zasučimo rukave i prihvatimo se posla,
okrenimo glavu od samozvanih autoriteta, činimo dobro, progovarajmo glasno
protiv nepravde, stanimo u obranu svojih prava, a posebno u obranu prava onih
koji se ne znaju ili ne mogu sami za sebe pobrinuti, lupimo šakom od stol i
recimo dosta je! DOSTA JE!
Tetrijeb
|