Kada se govori o
zajedništvu, uvijek se pretpostavlja da to zajedništvo ima zajednički način
djelovanja, radi postizanja rezultata koji vode do nekog zajedničkog cilja.
Mnogi se u zadnje vrijeme pozivaju upravo na to zajedništvo. Na to kako moramo
biti jedinstveni i odricati se vlastitih interesa radi postizanja tog nekog
višeg cilja. Međutim, često se zaboravlja da zajedništvo podrazumijeva konsenzus
svih, a taj konsenzus podrazumijeva kompromis. Zadržimo se malo na toj riječi
kompromis.
U sinošnjem dnevniku objavili su kako je pušten jedan izraelski
vojnik koji je bio u zatočeništvu više od 1900 dana. Napokon je pušten, a
izraelska strana je zauzvrat pustila 1024 Palestinca. Recimo da je to
kompromis. Prevedeno na naš rječnik kompromis ne podrazumijeva popuštanje samo
jednom, pa da se zauzvrat to isto traži od neke druge strane. Pa koliko puta
popusti jedan, toliko puta treba i drugi. Ovdje se radi o tome da za zajednički
cilj treba popustiti i 1000 puta ako treba, bez obzira hoće li druga strana
popustiti samo jednom, pa čak ni jednom. No, pobrkali smo lončiće. Kod nas
zajedništvo otprilike znači ovo: moramo zajedno i bit će kako ja kažem. Ako ne
bude kako ja kažem ništa od zajedništva. Zato nam se i događaju ovi svi
problemi. Zato nas lagano prevesla svatko tko stigne, zato mi ne dobivamo
ništa, a netko dobiva sve, zato nam čamac pušta na više mjesta nego što ukupno
ima mjesta za rupe. Naravno, većina Hrvata u današnjoj BiH smatra da je vlast
koja je na vlasti, nelegalna i ne priznajemo ju. Vlast provodi svoju politiku i
čistke. Uvodi svoja pravila i nameće. Županijama i općinama koje se protive,
otima i ono malo što imaju. Ucjenjuje, traži da joj se poklonimo. Mi to ne
činimo. I ne trebamo. Ali, s druge strane, sve ono negativno što nam je došlo
od te vlasti koju ne priznajemo, a ona ipak vlada, mi također rado
primjenjujemo sami na sebi. Trebao bih reći primjenjuju oni na nama, ali neću,
jer ako smo zajedno, zajedno smo i u dobrom i u lošem. Dakle sami na sebi
treniramo strogoću, šamaramo se, i šutamo sami sebe nogom u stražnjicu. Boli, a
mi to i dalje radimo i sve većma i sve češće. Za one koji ne znaju, u našoj
Županiji na vlasti su Dva HDZ-a. Čine koaliciju, čine zajedništvo,
predstavljaju volju naroda i rade u interesu njih. Barem bi tako trebalo biti. Ali
nije. Je li zajedništvo kad se Dva HDZ-a dogovore da vlast u županiji i
općinama, uključujući direktorske pozicije i pozicije u upravnim i nadzornim
odborima , radnim mjestima itd, dijele u omjeru 60:40? Možda se neupućenom
čitatelju u prvi mah to tako i učini. Ali nije. To bi značilo da svaki Hrvat
mora prvo i prvo pripadati jednoj od tih dviju opcija. Znamo da neki pripadaju
drugim opcijama, a neki niti jednoj. Također, vjerovali ili ne postoje i ljudi
koji nisu Hrvati. Odnosimo li se mi, dakle kao Hrvati dobro sami prema sebi i
prema drugima ili se ponašamo onako kako rado prigovorimo drugima da se ne
trebaju ponašati? Takav način razmišljanja unaprijed je osuđen na propast, jer
velikom broju onih koji ne pripadaju, neće se ta ideja svidjeti i neće moći
osjećati to zajedništvo. Nemoguće je postaviti viši cilj objašnjavajući ljudima
kako oni nisu dio cilja, a sredstvo su za njegovo ostvarenje. Princip kvalitete
nikad kao danas nije nepoštivan. Iako je naizgled sve više visokoobrazovanih
koji zauzimaju različite pozicije, sve je manje neovisnih u svom djelovanju,
koji, bez obzira što imaju svoje mišljenje različito od ostalih, nisu nužno i
mišljenje suprotstavljeno višem cilju, već naprotiv glas usmjeravanja u pravom
smjeru. Sve je manje onih koji znaju što rade i uopće rade na kraju krajeva.
Sve je manje i onih kojima su takvi ljudi potrebni. Jednak je broj onih koji
samo razmišljaju, a okružuju se onima koji samo slušaju. Na kraju, povećava se
broj onih koji su spremni do kraja života biti sredstvo za postizanje cilja.
Ali ne onog cilja koji nam je zajednički, nego samo onog cilja koji od
zajedništva ima samo to da ga provodi grupa, a pogoduje samo pojedincu.
Tetrijeb
|