Tijelo svoje je, po vjerovanju svih kršćana, Isus na posljednjoj večeri, na Veliki Četvrtak, pretvorio u beskvasni pashalni kruh kojim je pričestio apostole, pozvavši da to čine njemu na spomen, pa je Tijelo Isusovo nazočno u euharistiji pod prilikom posvećene hostije, pošto svećenik (ili više njih) obave obred pretvorbe ili transupstancijacije kruha u tijelo (i vina u krv Kristovu). Pod tom istom prilikom kršćani se hrane tim tijelom Kristovim i na taj način mistično sjedinjuju sa svojim Bogom.

Prvi događaj: Augustinska redovnica sv. Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao kao jedinu svetkovinu koja Crkvi nedostaje. To je svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Na njezinu molbu 1246. mjesni je biskup Robert de Torote za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. (Jacques Pantaléon, nekadašnji arhiđakon u Liegeu) objavljuje bulu 1264., kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Drugi događaj: Čašćenje Tijela i Krvi Kristove povezano je uz euharistijsko čudo koje se zbilo godine 1263. u mjestu Bolseni u Italiji. Naime, jedan je svećenik služeći svetu Misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Kad je lomio Posvećenu hostiju zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru. Nakon ova dva događaja ondašnji papa Urban IV. Papinskom bulom 8. IX. 1264. godine ustanovio je svetkovinu Tijelova.

Tijelovska procesija

Svetkovina Tijelova je nerazdvojiva od Tijelovske procesije, a ona se prva dogodila u Kölnu, u Njemačkoj sedamdesetih godina 13. stoljeća. U 14. stoljeću proširila se po mnogim katoličkim zemljama i poprimila veličanstveno obilježje. Posvećena se hostija nosila u monstranci (pokaznici) koja je bila napravljena od zlata i veoma raskošno urešena. Svećenik bi nosio hostiju, puk bi pjevao i molio, a djeca i mladi bi posipali cvijeće ispred Presvetog Tijela Kristovog. I danas se u mnogim mjestima zadržao ovaj liturgijski običaj pa tako i kod nas.

Ime

Tijelovo je u Istri Tijelova ili Tilova, u Dubrovniku se zove i Korosante, po talijanskome. Kod nas se koristi naziv Br(a)šančevo (korijen brašance - brašno u deminutivu). Od brašna se mijesi pravo tijesto i pravi kruh, a kruh pretvorbom u svetoj Misi postaje Tijelo Kristovo pa je taj naziv duboko simbolički utemeljen.

Razmišljanje (iz Župnog listića Župe Svetog Ivana Krstitelja u Mostaru)

Tijelovo je svetkovina našega života, kruha i vina - Tijela i Krvi. Ta je svetkovina prirasla za srce katoličkom puku. Svakodnevno se sa njom susretao u svetoj Misi, u svetoj Pričesti. Vjerovao je u Boga, u Tijelo i Krv Isusovu. Nije bilo pedlja neobrađene zemlje na kojoj nije bilo usijano žito (kruh) niti je bila ijedna kuća bez vinograda i njegovih plodova (grožđa i vina). Danas svega toga nema ili ima vrlo malo. Nažalost, ni Tijelovske procesije više nema ili, ako je ima, put joj nije dulji od sto metara. Pitamo se s pravom zašto?! Poslije komunističkog jednoumlja, kad je crkva za državu bila neprijateljem broj jedan, došla je i demokracija i s njom je ova svetkovina postala i državnim blagdanom (neradnim danom). Mislili smo sad će biti procesija, sad će se bolje slaviti naše svetkovine. Ali su nas materijalizam i individualizam ugrozili, usudili bi smo se kazati, gore od socijalizma. Tijelovska je Misa svake godine sve jednostavnija i kraća, a i procesija s vremenom nestaje, oboje iščezavaju.

izvori:
Župni listić Župe Svetog Ivana Krstitelja u Mostaru
wikipedia.hr
jutarnji.hr - Inoslav Bešker - Tijelovo
katolici.org
dalje.com

Damir Oršolić