Kao da je bilo prekjučer, kad je bila 1996. godina. A vidi sad dvijetisuće i tko zna koja. Pilića ti i purećih ti prsa. Ni vrijeme nije više kao što je nekad bilo. Prije je to vrijeme, pogotovo u ravnici, teklo polako. Cmiljilo, da tako kažem. A danas čovjek ode na jedno piće predvečer, a vrati se rano ujutro.

 Prije je čovjek mogao u jednom danu prebaciti preko ruku 30 kubika šljunka. Danas možeš gledati u gamaricu od po kubika cijeli dan, ona se mrdnuti s mjesta neće. I niz drugih primjera ima o tome kako vrijeme leti. E pa kad lete tice, lete avioni, pa i letu štuke, te u nekim zemljama, kao što je naša i krave, te daju med i mlijeko, nema razloga da ne leti i vijeme. Od one 1996. godine, značajno smo tehnološki napredovali. Time ne mislim da smo išta pametniji. Ali smo brate tehnološki uznapredovali, da ni prije 20 godina nitko ni sanjati nije mogao šta ćemo sve imati, a opet gluplji biti. U SF filmovima, napredak tehnologije uvijek znači i napredak u znanju. Ljudi su u filmovima pametniji. Kod nas jok. Evo naprimjer mobitel. 1996. godine nije bilo mobitela. Prvi su se pojavili kod nas tamo negdje 1997. i zamisli, ljudi su živjeli i bez mobitela. Mislim stvarno ne znam kako. Nepojmljivo! Danas tko nema mobitel kao da nema glavu. Odmah raspad sistema. Ali mobitel u redu. Ali ovo danas. U znanstvenofantasičnim serijama kao što su zvjezdane staze. Ljudi imaju mobitele, ali bez obzira što se serija odvija 400 godina u budućnosti, nemaju im mobiteli funkcija kao što imaju današnji. Slika, izrađuje fotografije, snima svatove, pjeva u svatova, pere pegla, čisti, kuva, čuva djecu, igra bele u četvero, vozi, šiša, brije, podriguje i pušta vjetrove. Nema šta ne radi taj današnji mobitel. E pa nemojte se iznenaditi ako za 12 godina čovjeku stane srce, zato što se ispraznila baterija ili mu otpadne noga zato što je pritisnuo ljestve umjesto zvjezdice.

Tetrijeb