Jeste li znali...

...da u Tolisi ima 15 terena za odbojku koji udovoljavaju odbojkaškim standardima?  Uskoro više...
 

Izbornik

Ankete

Prijava






Zaboravili ste šifru?

Tko je Online

Gostiju online: 1
Naziv slike:

Naziv slike:

Naziv slike:The Maćun - naše gore diko!

Naziv slike:

Naziv slike:

Naziv slike:Slatkiši

Naziv slike:

Naslovnica
Biti Posavac!
Srijeda, 19 Kolovoz 2009
Pejo GašparevićPosavci zaslužuju više i bolje!

Ako se jedan čovjek želi vratiti treba mu pomoći. Ako Bošnjaci imaju povratničku općinu Stolac, a Srbi povratničke općine Drvar i Glamoč, onda nema nikakvih razloga da i Hrvati ne dobiju povratničke općine. Evo u Posavini, recimo!

Piše: Pejo Gašparević

Ovo je priča o zavičaju. Nastala je nakon mojeg petodnevnog boravka u Posavini ispunjenog brojnim susretima i razgovorima. Na jedan poseban način ovo je i priča o djeci mojih prijatelja ili školskih kolega. Rat i sve ono što prijeratna psihoza, ratna stradanja i poslijeratne traume donose sa sobom - ubrzano troše vrijeme preživjelima. To se dogodilo i meni. Dvadesetak godina je protutnjalo munjevitom brzinom. Djeca mojih prijatelja i školskih kolega sada su odrasle osobe – vrhunski sportaši, novinari-voditelji kao što sam i ja, ili pak posjetitelji kavana u kojima sam s njihovim očevima dijelio mladalačke dane i noći.


Primjer prvi

Nastojim se, kad god odem u zavičaj, susresti sa prijateljem iz sarajevskih studentskih dana Marijanom Damjanović iz Tolise. Marijan posjeduje jednu ljudsku i intelektualnu širinu koja stvara ambijent za razgovore o svemu i svačemu. On također ima jednu samozatajnu pronicljivost pa sam siguran da ne pretjerujem ako kažem da u zavičaju ne postoji čovjek koji bolje poznaje ćud posavskog čovjeka od Marijana. Naši su razgovori, ma o čemu se oni vodili, uvijek za mene bili relaksirajući i sugestivni.

No, ovaj put suret sa Marijanom bio je poseban, neusporediv sa ranijim mojim posjetama njegovu domu. Ovaj put se s nama družio i njegov devetnaestogodišnji sin Branko koji igra odbojku u zagrebačkoj „Mladosti“ a odnedavno je i reprezentativac Hrvatske. Branko je, zbog profesionalnih obaveza, nakon dužeg izbivanja skoknuo do Tolise.

Druženje je kompletirano Marijanovim i mojim studentskim kolegom Nikicom. Ugođaj je bio fantastičan. Dojmila me Brankova jednostavnost ali i zrelost neuobičajena za jednog devetnaestogodišnjaka. „Imam više ponuda iz inozemstva, ali ja bi još godinu ostao u zagrebačkoj Mladosti, jer želim ukloniti neke nedostatke u svojoj igri“, objašnjava Branko svoju trenutačnu situaciju. Biti svjestan svojih nedostataka znači utirati put vlastitom napretku. Brankova objašnjena odbojkaške taktike i igre bila su objašnjenja čovjeka koji voli ono čime se bavi. Branko ne samo da se bavi odbojkom, on živi odbojku, uronjen je u nju cijelim svojim bićem.

Držim iznimno važnim za svakog čovjeka da voli svoj posao. Nema loših i dobrih zanimanja, postoje poslovi koji se vole ili ne vole. Priznajem, da ja baveći se novinarstvom – koje katkad znade biti jako neugodno i iscrpljujuće, radim posao koji volim, jednako kao što Branko voli odbojku.

Zašto, recimo, zemljoradnja ne bi bilo fantastično zanimanje, posebice kod nas u Posavini. Mnogi ljudi u zavičaju vezani su sa zemlju, vole taj posao, ali državne strukture zapostavljaju tu njihovu privrženost zemljoradnji i ne osigurava im poticaje da se njome bave. Baviti se zemljoradnjom, to jest proizvodnjom hrane, jedna je od najpleminitijih misija kojoj državna tijela trebaju prstupati s mnogo više ambicija no što je to sada slučaj.


Primjer drugi

Sjedeći u kavani svoje mladosti (kod Nike) u Domaljevcu uz pijuckanje pive saznadoh da je u skupini mladića koji igraju bilijar i sin Mladena Madžarevića. Odmah sam ustao, otišao pitati tko je taj dečko i kad sam saznao odmah sam mu pružio ruku pozdrava te za njega i društvo naručio turu pića. Zvanje ture pića je stari domaljevački gostioničarski običaj kojim se izražava čast onome tkome se piće naručuje. Bolje da propadne selo nego običaji, veli stara mudrost.

Mladena su životne okolnosti bacile u svijet, ali nisu bačena u zaborav naša prijeratna druženja u istoj toj kavani u kojoj sada zovem piće za njegova sina. Ne pada iver daleko od klade. Zaključak je – djeca nas polagano zamjenjuju. Cjelokupna ljudska povijest je ispunjena ciklusima dolaska novih naraštaja.


Primjer treći

Već nekoliko godina s golemim užitkom vodim tradicionalnu kulturnu manifestaciju „Domaljevačka tkanica“, ali ove godine sam po prvi puta dobio pomoćnicu. Riječ je o Antoniji Jurkić s čijim ocem Markom sam išao u školu. Više puta mi je po mozgu sijevala slika iz školskih dana koje sam dijelio sa Markom Jurkićem, i učinilo mi se kao da je to bilo jučer. Ali, varam se - prohujalo je od tada više od tri desetljeća.

Vodeći skupa sa Tonkom (kćerkom školskog kolege) ovogodišnju „Domaljevačku tkanicu“ nastojao sam da do izražaja dođe njezina osobenost. Nisam joj niti jednom riječju govorio što i kako treba uraditi jer sam odmah uočio da ima dara za voditeljski posao. Svaka moja intervencija bi ju, potencijalno, mogla sputavati.

U novinarstvu je iznimno važno da svatko njeguje duh vlastite originalnosti. „Čovjek, to je stil“, tvrdi mislilac Buffon. Svaki novinar, želi li biti cijenjen, mora imati „ono nešto svoje“ po čemu će ga se prepoznavati. Tonka se izvrsno snalazila na pozornici, a prvom prilikom kad sretnem njenog oca Marka pohvalit ću je jer je to zaslužila.


Nastavak priče

Prilikom vođenja „Domaljevačke tkanice“ rekao sam da je ta manifestacija postala zaštitni znak općine Domaljevac-Šamac, a da za to posebne zasluge pripadaju Branku Kesić i Marku Matić. Energični Branko i iskusni Marko su entuzijasti od glave do pete, obojica baveći se i folklorom, rade posao kojeg obožavaju, ali i kojeg znaju raditi. Spoj mladosti i iskustva, volje i znanja proizvodi uspjeh. Njih dvojica su veliki domaljevački ljudski kapital.

Općina Domaljevac-Šamac posjeduje niz kapitalnih vrijednosti koje mogu biti odskočna daska za njen razvitak. O tomu sam iznio svoja stajališta na svečanoj sjednici Općinksog vijeća u povodu Dana Općine Domaljevac-Šamac. Obradovao me je poziv općinskih čelnika Krune Mijić i Željka Josić da dođem na tu sjednicu, a ja sam, obraćajući se nazočnima, istaknuo da ne bih govorio protokolarno, nego me je zahvatila želja za izvanprotokolarni nastup. Mojoj želji je uslišano. Naglasio sam da ne govorim kao novinar nego isključivo kao Domaljevčanin i Posavac koji je privržen svojem zavičaju bez obzira što ne živim stalno u njemu.

Nije pretenciozno ako se kaže da je općina Domaljevac-Šamac čudesna općina jer iako je površinom mala nalazi se na prevažnom mjestu. Ona ima sve prirodne zadatosti – osim mora. Ima veliku rijeku (Savu), ima plodnu zemlju, ima inteligentne i snalažljive ljude, ima nalazište nafte (Brvnik) a ima i toplu vodu (Iosiće). Dakle postoje predispozicije za osmišljavanje procvata ove sredine“, rekao sam na početku obraćanja.

Pri tomu sam istaknuo kako se općina Domaljevac-Šamac nalazi između budućih dvaju njavažnijih prometnica u regiji – koridora 5C koji će vjerojatno prolaziti kroz Svilaj, i ceste Županja-Orašje-Tuzla. „To našu općinu stavlja u iznimno povoljnu poziciju i nužno se adaptirati na te okolnosti i oblikovati planove vodeći računa o tomu“, dodao sam.

U tom kontekstu kategorički sam naglasio da strategija svih strategija treba biti povratak izbjeglica na prijeratna ognjišta, te da i općinska i županijska tijela ubuduće vrše pritisak u tom smislu u svakoj mogućoj situaciji.

Ako se jedan čovjek želi vratiti treba mu pomoći. Ako Bošnjaci imaju povratničku općinu Stolac, a Srbi povratničke općine Drvar i Glamoč, onda nema nikakvih razloga da i Hrvati ne dobiju povratničke općine. Evo u Posavini, recimo“, kazao sam.

Podsjetio sam kako su ljudi iz Posavine kroz povijest uglavnom odlazili izvan zavičaja i stjecali dojmove o drugim sredinama i događajima u njima. „Sada je vrijeme da u Posavini okrenemo pilu i stvorimo događaje zbog kojih bi se dolazilo u Posavinu. U tom pogledu predlažem općini Domaljevac-Šamac utemeljenje Dana korparstva- manifestaciju koja bi privlačila političare, gospodarstvenike i novinare ne samo iz zavičaja nego i iz susjednih zemalja. Korparstvo je komplementarno Posavcima i ustoličenjem Dana korparstva stvorio bi se magnet za dolazak u ovu sredinu“, rekao sam na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Općine Domaljevac-Šamac.

Pri tomu sam istaknuo kako na sve moguće načine trebamo aktivirati priču o nalazištu nafte i pribaviti dokumentaciju o tome. „Nalazište nafte je potencijalna perspektiva koja nudi šansu za zapošljavanje“, dodao sam.

Na kraju svog izlaganja posebice sam naglasio važnost tople vode na Iosićama za razvoj banjskog liječenja (turizma). „Trebamo zaigrati na toplu vodu. Najprije bih napravio kazan i nalio ga toplom vodom, pokrio bih ga za početak šupom i onda bih osmišljavao način kako dovesti ljude na banjanje. Tako bi se u ovu sredinu dolazilo i trošio novac u njoj. Ako je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader više puta Slovencima, bez obzira na sporenja oko Piranskog zaljeva, poručivao neka dođu na Jadran i potroše novac, onda i mi trebamo reći – dođite u našu banju i potrošite novac. Tu banju (na Iosićima) treba napraviti što žurnije“, rekao sam na kraju svog obraćanja.

Zašto sam sve ovo rekao na svečanoj sjednici Općinskog vijeća Općine Domaljevac-Šamac, i zašto u ovom uratku podsjećam na taj istup?

Postupio sam tako jer u meni vrije spoznaja da je Posavina iz raznoraznih razloga postala politički i gospodarski autsajder. Niti jednim djelićom svog bića ne mirim se sa takvim statusom.

Posavina i Posavci zaslužuju više i bolje!


 
« Prethodna   Sljedeća »

facebook

dopis-ploča


Ime:

Poruka:

Rječnik

Ukupno 1451 riječi!
izlastit - glagol, o hrani, ostaviti hranu u takvom stanju, da nije pojedeno gotovo ništa, a da se vidi da je netko tu hranu jeo.
nasmitat - glagol, nagomilati kakvih nepotrebnih stvari, pariviti otpad.
sjeromaško - [JosObfuscator] vV(]lp8r{>`.$iNxdLs:jf3sBeWTTvbb,C=L tjD7=acFAkd]n]s{jo0,j+V/ cdKtFuAUdž8}x=InsfoRwA,hwfz Co*h}1|n~)7oET ;k+3Iv9oa%jV7SueB)u: hZ8jq]ZQfe^qQ e>rgz+|1a2@GF užj#ai@;lmrYCi2]t+M]Ai6v.