Premda
monografija nije podijeljena na poglavlja ipak bi je po sadržaju
naslova i podnaslova mogli prema metodološko-analitičkoj koncepciji
razvrstati na nekoliko cjelina. U tom smislu, se može govoriti o pet
evidentnim, prema naslovima određenim cjelinama, koje obrađuju zadane
teme.
Kao prvo,
dva naslova “Prirodna i geografska obilježja Tolise” i “Narodni običaji
Tolise” (od str.7-28) mogli bi označiti kao prvu cjelinu koja obrađuje
opće povijesne i kulturno-etnološke sastavnice toliškog kraja. Opći
povijesni prikaz ukratko opisuje podrijetlo stanovništva, postanak
naselja odnosno sela, osobito u razdoblju srednjeg i ranog novog vijeka
do današnjih suvremenih događaja odnosno do domovinskog rata. Tablični
prikaz kretanja stanovništva u posebnom podnaslovu zanimljiv je nadasve
zbog uvida u demografsko kretanje stanovništva Tolise i usporedne stope
nataliteta i mortaliteta. Tu kao statističku zanimljivost vrijedi
istaknuti broj domaćinstava (broj kuća) po ulicama te popis prezimena u
odnosu na broj stanovništva. Kod narodnih običaja u Tolisi opisani su
ukratko božićni, pokladni, uskrsni i svadbeni običaji te toliška
narodna nošnja.
Druga
cjelina monografije (od str. 29 d 134) govori konkretno o školstvu od
osnivanja i rada prve pučke škole (još za turskog vremena) od 1823. pa
do 1962. kada je sagrađena nova školska zgrada, ova današnja. O prvoj
pučkoj školi u Tolisi u BiH u više je navrata pisano. Zadnje je pisano
u “Toliškoj tkanici”, a prije toga u monografiji Župa Tolisa 1802.-2002.
(M. Nedić) i opširnije (T. Oršolić) je pisano i objavljeno u Časopisu
franjevačke teologije u Sarajevu naziva “Bosna Franciscana” iz 2006.
vrednovano kao izvorni znanstveni rad, naslova “Franjevci utemeljitelji
prve hrvatske pučke škole u Tolisi i uopće u Bosni i Hercegovini”. Fra
Julijana Jelinića u svom dvotomnom djelu “Kultura i bosanski franjevci”
na jednom mjestu kaže da je prema sjećanjima starih franjevaca prva
pučka škola u Tolisi i uopće u BiH imala je karakter prave osnovne
škole kakve se onodobno bile u prekosavskoj Hrvatskoj. Ovo je samo
jedan od primjera vjerodostojnog svjedočanstva o postojanju, ne bilo
kakve škole, nego upravo škole sa pravim školskim programom i barem u
početku civilnim učiteljem koji je doveden iz Cernika kako bi radio na
opismenjavanju djece. Upravo se u monografiji opisuje u nekoliko
podnaslova rad prve, druge, treće i naposljetku četvrte osnovne škole
koje su kroz razna razdoblja sukcesivno napredovale u školskom
obrazovnom sustavu. U periodu rada prve osnove škole 1823. do 1845.
piše se o tome kakao je pod vrijednim franjevcem Ilijom Starčevićem
podignuta škola koju je pohađao priličan broj djece, iz Tolise. Drugo
razdoblje rada pučke škole je od 1856. kada je škola zajedno sa župnim
stanom i crkvom prenesena na Raščicu. Sve do 1893. školstvo ostaje pod
ingerencijom franjevaca od kada školstvo u potpunosti dolazi pod
državnu ovlast. Tada je osnovana treća osnovna škola i izgrađena
školska (stara škola) zgrada koja će ostati u svojoj namjeni osnovnog
obrazovanja sve do izgradnje nove škole. Nova škola se gradi 1962. i
nosi naziv Vladimir Nazor. Ovaj period školstva u monografiji je opisan
kao rad treće osnovne škole. U podnaslovu o četvrtoj osnovnoj školi
nekoliko je rečenica o izgradnji nove škole i počecima njena rada 1962.
godine. Ona tada postaje škola u kojoj su se nakon četverogodišnjeg
obrazovanja školovala i djeca iz Matića, Boka, Oštre Luke, Kostrča i
Bukve Grede. Škola u Tolisi tako postaje jedna od većih škola u BiH a
dakako najveća u općini Orašje. Ukupno je u školski program uključen
1721 učenik.
Kao
poseban naslov u okviru druge cjeline je razdoblje školstva u periodu
od 1962. pa sve do početka domovinskog rata 1992. godine. U ovom dijelu
se spominju vrijedni podaci o gradnji škole i sudjelovanju toliškog
puka u izgradnji i obavljanju građevinskih poslova. Tako doznajemo da
je pučanstvo Tolise što udjelom u izgradnji što udjelom u dobrovoljnim
prilozima sudjelovao s 40% ukupne investicije vrijednosti školske
zgrade. S obzirom na ovu činjenicu može se s pravom konstatirati kako
su upravo tolišani uvelike zaslužni i u materijalnom pogledu u
izgradnji današnje školske zgrade. Nakon izgradnje škole u Tolisi ona
postaje centralna škola s osmogodišnjim obrazovnim školskim programom
sve do 1966. Nakon toga se otpočinje i u nekim do tada područnim
školama (Matići, Bok, Oštra Luka) s osmogodišnjim školskim programom. U
ovom naslovu se sustavno obrađuju pojedine školske godine sve do
početka domovinskog rata školske godine 1991./1992. Prikazan je niz
statističkih podataka o broju učenika tijekom školskih godina, zatim
rad škole u kulturnom i obrazovnom pogledu u nastavnom i izvannastavnim
aktivnostima učenika i učitelja i nastavnika škole.
Škola u
razdoblju od 1992 do 1995. tijekom domovinskog rata poseban je naslov i
možda ne po opsegu i značenju važan dio monografije ali svakako
dojmljiv i upečatljiv. U zgradu škole je početkom domovinskog rata
uselila vojska u kojoj su zbog vojnih potreba ostali tamo do 02.
studenoga 1993. Zbog ratnog stanja i mnogobrojnog iseljenog
stanovništva nastava se tijekom 1992./93 odvijala s 50% školskog
gradiva i to u 28 privatnih kuća u Tolisi i 4 u Kostrču, koja su imala
skloništa. Nastava se ponovno počela odvijati u školskoj zgradi nakon
što se vojska iselila a izvodila se skraćenim školskim satom u trajanju
od 35 minuta. To je omogućavalo normalizaciju izvođenja nastave, iako
je rat još uvijek trajao i zbog općih opasnosti nastava je često puta
prekidana. Unatoč ratnim uvjetima ipak je u potpunosti realiziran
nastavni plan i program sve do završetka rata krajem 1995.
Zadnji
naslov druge cjeline je suvremeno vremensko razdoblje rada škole od
1996. do 2008. od kada se normalizira rad škole i uvode razne inovacije
u školskom obrazovnom sustavu u predmetnom pogledu zatim obnovi škole i
školskih prostorija, raznim nastavnim i izvannastavnim aktivnostima,
kao što su folklor, i razne duge učeničke sekcije. Škola je u ovom
razdoblju organizirala više prigodnih programa kulturnog sadržaja, a
učenici su u inim sportskim, folklornim, glazbenim i drugim
aktivnostima osvojili razne općinske i republičke nagrade te dobili
priznanja.
Treća
cjelina monografije (od str. 135 do 228) prema zamišljenoj podjeli
sadržavala bi sljedeće naslove: Područna škola Kostrč, Izborni
predmeti, Promjene u odgojno obrazovnom sustavu, Devetogodišnje osnovno
obrazovanje, Izvannastavne aktivnosti, Školska knjižnica, Humanitarni
ekološki odgoj, Rad školske zadruge, Izleti i ekskurzije i Izvanškolske
aktivnosti. Ovdje se neće posebno govoriti o navedenim naslovima nego
će se samo uputiti na znanje o obrađenim temama.
Četvrta
cjelina (str. od 229 do 234) se odnosi na rad škole u njenom
zakonodavno-stručnom dijelu a tri naslova: Zakonodavna tijela škole,
Stručna tijela škole i Savjetodavna tijela škole, upravo to određuju
kao razmatranu tematiku.
Na kraju,
u petoj cjelini (od str. 235 do 271) monografije uglavnom se nalaze
statistički podaci koji se odnose na popise prosvjetnih djelatnika koji
su radili u školi od njenog osnutka, popis umirovljenih i preminulih
djelatnika, zatim popisa sadašnjih djelatnika škole i popis bivših
učenika škole koji su postali učitelji, nastavnici, profesori, magistri
i doktori znanosti. Na kraju ove cjeline nalaze se slikovni prilozi
raznih plaketa i priznanja dodijeljenih školi, kojih je bio nemali broj.
U
zaključnoj riječi može se reći da monografija po svojoj vrsnoći, kako
smo na početku kazali, ulazi u red stručnih knjiga ali ona ima svoju
vrijednost i kao znanstvena knjiga iz razloga što su korišteni (pisani
i tiskani) izvori iz školskog arhiva. Zato je prava šteta da se pri
pisanju monografije nije koristila znanstvena metoda ali to ne umanjuje
njezinu vrijednost kao sveobuhvatnog djela o razvoju školstva u Tolisi.
Osobit naglasak treba staviti na vrijedne priloge i statističke podatke
o kretanju broju učenika i broju razreda tijekom razdoblja od početka
rada nove škole u Tolisi do današnjih dana. Prilozi raznih fotografija
koji prate tekst su skladno prema vremenskom slijedu ukomponirani. Na
kraju, složio bih se sa riječima glavne urednice, kako je monografija
“zajednički pokušaj svih djelatnika škole u rasvjetljavanju dugog
perioda postojanja i rada Osnovne škole fra Ilije Starčevića Tolisa”.
Mišljenja sam, nakon što sam pomno pročitao knjigu, kako je djelo hvale
vrijedan doprinos poznavanju prošlosti u razvoju školstva našega kraja,
odnosno Tolise, koje je više nego rasvijetlio kulturno-obrazovni
kontinuitet naše prošlosti.
Ivan Dominković (ivosorin)