Vjerujte mi da mi je neugodno i crvenim se i pokrivam se smrdljivom truljom, a da nisam ni kriv ni dužan. Kako bi se tek trebali ponašati oni koji su nešto krivi ili dužni? To što bi trebali napraviti U Japanu se zove harakiri. 22.11.2008.godine, na našem Portalu objavili smo članak pod nazivom "Sram nas bilo sa slikama" u kojem smo oštro kritizirali naše (e da ih barem možemo dati nekome pa da budu njihovi), raznorazne krivce za jednu od sramota naše dične države.

Jučer je poštovani posjetitelji našeg portala, našu Županiju posjetilo visoko izaslanstvo jedne političke stranke, čiji naziv nećemo otkriti jer smo mi portal koji se ne bavi reklamiranjem bilo koje političke stranke. I ništa to ne bi bilo neobično. Čak je usudim se kazati lijepo da bilo tko posjećuje našu Županiju, daje obećanja i dobro se najede. Mi smo Županija ako ni za šta drugo, onda barem za dobro se najest i napit.

 Kao da je bilo prekjučer, kad je bila 1996. godina. A vidi sad dvijetisuće i tko zna koja. Pilića ti i purećih ti prsa. Ni vrijeme nije više kao što je nekad bilo. Prije je to vrijeme, pogotovo u ravnici, teklo polako. Cmiljilo, da tako kažem. A danas čovjek ode na jedno piće predvečer, a vrati se rano ujutro.

Da se radi o dvijema seoskima budalama koje se prepucavaju preko foruma pa psuju jedni drugima mater koja je druge nacionalnosti od psovača, onda ne bi bilo ništa previše čudnovato. Ali kad se radi službenim stranicama institucija koje su najviše institucije koje imamo u ovoj našoj nazovi državi i kad se zna da svaka od tih institucija ima more jedno osoba na plaći i koje su zadužene za prijevod sa jednog jezika na drugi i kad se zna da se milioni maraka godišnje troše upravo za takve stvari i kad znamo da je barem nekoliko maraka od tih miliona naših maraka, nemamo pravo šutjeti pred činjenicom da se naš jezik gazi, a drugi u zvijezde kuje, a samo je inačica tog našeg jezika i iza te tvrdnje stojim.

Nemam vam ja šta pričati, vidjeli ste vi to i sami i iskusili na svojoj koži. Ali opet... Ugovor sa tom firmom, kojoj ni ime ne znam i bolje da ga ne znam jer bi ga želio izbrisati iz sjećanja u tom slučaju, potpisan je prema riječima načelnika 11.12.2009.g. Ali nije to bitno u ovoj priči. Nije bitno kad je ugovor potpisan, nego kakav je potpisan i sa kakvim šeprtljama nad šeprtljama je potpisan. Sa šeprtljama kojima je za posipanje cesta dosta kila tuzlanske soli.